Jeste li se ikada zapitali kakve veze imaju iskustva iz djetinjstva s našim odlukama i životom u sadašnjosti? Ako jeste, na pravom ste mjestu, a ako niste, nakon ovoga članka vjerojatno hoćete. Koliko god mistično ovo pitanje izgledalo na prvu, ono ima svoja realna i razvojna uporišta. Propitivanje vlastitih iskustva može biti dobra početna točka koja nas vodi prema boljem razumijevanju samih sebe. Kakve to veze ima sa psihoterapijom i s pitanjem zašto ići na psihoterapiju te kako nam ona može pomoći u donošenju novih odluka, pročitajte u nastavku.
O čemu pričati na psihoterapiji?
Jedno od čestih pitanja koje se postavlja tijekom psihoterapije jest zašto je važno prisjećati se prošlosti, ako je problem zbog kojeg se osoba odlučila na psihoterapiju nastao nedavno. Zašto istraživati o djetinjstvu, odnosu s roditeljima, vlastitim idejama o životu u dobi od npr., 10 godina? Zašto se prisjećati kako smo se osjećali kao dijete koje kreće u školu ili se seli u novu sredinu, slavi rođendan ili se igra na igralištu s drugom djecom? Kakve to veze ima s time kakav/kakva sam ja danas? Ili još bolje, kakve to ima veze sa željom da promijenim neke svoje sadašnje životne odluke i napravim nešto drugačije? Prisjećanje je naporno i okupira puno vremena, zar ne?! Može mi se činiti kao da se osjećam da gubim vrijeme ili da mi je nelagodno prisjećati se stvari koje su se dogodile tako davno i nad kojima nisam imao ili imala nikakvu kontrolu.
Potražite odgovore na pitanja: Zašto je važno istraživati o našim ranijim iskustvima i promišljati o njihovom utjecaju na naš život u sadašnjosti? Zašto ići na psihoterapiju i kako nam ona može pomoći u životnim promjenama?
Svi smo nekada bili djeca!
Možemo započeti s činjenicom da su djetinjstvo i odrastanje zapravo univerzalna ljudska iskustva. Svi smo nekada u životu bili mali i drugi su o nama brinuli. To je nekada zasigurno bilo izazovno jer dijete kada se rodi ne može reći što mu zapravo treba, nego se tek uči izražavati vlastite potrebe. U tom trenutku značajnu ulogu u životu djeteta imaju roditelji i druge bliske osobe koje će o njemu brinuti. Upravo kvaliteta te brige šalje jednu od prvih poruka djetetu kakvo je svijet zapravo mjesto i kakvi su ti drugi “veliki” ljudi.
Kakav je svijet i kakvi su drugi?
Je li riječ o sigurnom i mirnom mjestu u kojem “veliki” znaju što mi treba i daju mi to na vrijeme? Ili mi se svijet ne čini baš siguran, a “veliki” i ne znaju baš dobro što bi sa mnom?
O značaju odnosa između djeteta i roditelja napisane su brojne knjige. Objašnjava ih i teorija privrženosti, koja naglašava važnost stabilnosti i odgovaranja na potrebe djeteta, kako bi to isto dijete moglo izrasti u zdravog pojedinca.
Djeca razvijaju svoj pogled na sebe, druge i svijet na temelju iskustava s roditeljima i drugim bliskim osobama.
Emocije kao vodič u naš unutarnji svijet
Ako se malo odmaknemo od ranog djetinjstva i pogledamo odnose u obitelji, oni su zapravo svojevrsni putokaz oko toga kako se ponašati prema sebi i drugima. Ovdje je jako važan i odnos prema emocijama koji se unutar obitelji njegovao.
Jesu li roditelji znali pohvaliti naša postignuća? Jesu li znali prepoznati naše potrebe i podržati nas kada nam je bilo teško?
Ako se ne možete sjetiti odgovara na ova pitanja, nije važno. Dovoljno je da se zapitate kako danas reagirate kada vam netko da kompliment. Možete li ga prihvatili? Možda se zbunite, mijenjate temu ili osjetite nelagodu. Kako reagirate kada ne dobijete podršku od bliskih osoba? Povlačite li se u sebe ili aktivno izražavate svoje razočaranje? Kako izražavate ljutnju? Smijete li ju uopće izraziti?
Ako su recimo roditelji teško podnosili ljutnju djeteta, ono je moglo zaključiti da je ljutnja loša i pri tome ju početi potiskivati. U odrasloj dobi to je osoba koja vjerojatno ima poteškoća s čuvanjem vlastitih zdravih granica. U odnosima s drugima teško izražava neslaganje i nerado od njih traži da promijene svoja ponašanja.
Neizražene emocije nikada ne umiru. Žive su zakopane i kasnije izlaze na gore.
Sigmund Freud
Postoji još milijun sličnih pitanja, a ona sva vuku korijenje iz naših prvih iskustava s bliskim osobama. Možemo zaključiti da sve ono što je ostalo neizraženo, pronalazi svoj put prema površini na različite načine kojih najčešće nismo nesvjesni. Rani odnosi u obitelji ključni su za razvoj emocionalne pismenosti, a upravo je to vještina koja utječe na kvalitetu odnosa koje imamo u danas.
Svi smo nekada ovisili o drugima i na temelju tog iskustva razvijamo daljnje odnose s bliskim osobama.
Stavovi koje imamo oko vlastite vrijednosti, uspjeha i kapaciteta za rješavanje problema
Utjecaj prošlosti ne vidi se samo u načinu na koji pristupamo emocijama. Što je s našim vlastitim idejama o uspjehu, životnim navikama koje imamo, ciljevima koje postavljamo? Kako procjenjujemo sebe u određenim životnim situacijama? Kako se nosimo s pogreškama? Ako procijenimo da nas neko ponašanje ne vodi do cilja, možemo li ga lako promijeniti ili ne? Kako procjenjujemo naše samopouzdanje? Koje su nam ideje oko toga što zapravo zaslužujemo u životu?
Odnos prema uspjehu, životnim problemima kada se pojave, ideje oko vlastitih sposobnosti se također razvijaju u djetinjstvu i imaju značajan utjecaj u odrasloj dobi. Ako recimo roditelji nisu ostavljali dovoljno prostora da dijete nešto samo isproba ili pogriješi, nego su sve radili umjesto djeteta, u odrasloj dobi osoba može imati problem s donošenjem odluka i loše procjenjivati vlastite sposobnosti. Ili ako su se recimo pogreške u obitelji percipirale jako negativno i bile nepoželjne, u odrasloj dobi osoba može težiti savršenstvu i imali veliki strah od kritike, uključujući i onu konstruktivnu. Ovo su samo neki od primjera, kako rana iskustva mogu utjecati na nas u odrasloj dobi.
Svi mi reagiramo po nekim obrascima koje smo naučili još od djetinjstva. Ti naučeni obrasci utječu na naše razmišljanje, ponašanje i osjećaje koje imamo danas.
Zašto uopće ići na psihoterapiju?
Kako bismo se mogli mijenjati, donositi nove životne odluke, stvarati zdravije navike ili poboljšati naše odnose s bliskim osobama, neophodno je istražiti rane odluke koje smo donijeli o sebi, drugima i svijetu te kako se one odražavaju na nas trenutno. To može biti zahtjevan proces koji ponekad izgleda kao da nema veze sa sadašnjosti, ali je zapravo ključan za dublje razumijevanje nas samih. Također, cijeli proces može djelovati dosta zastrašujuće jer uključuje preispitivanje naših bazičnih vrijednosti i prisjećanja različitih emocionalnih iskustava.
Pozitivne promjene započinju s dubljim razumijevanjem nas samih i naših iskustava, a psihoterapija pruža siguran i podržavajući prostor za to istraživanje. Kroz psihoterapiju imamo priliku preispitati naučene obrasce ponašanja i reakcija iz djetinjstva te istražiti nove načine razmišljanja i djelovanja. Ona se bazira na povjerenju, sve izgovoreno ostaje u ta četiri zida. Nadalje, postoji stručna osoba koje je fokusirana na tebe i pruža ti podršku na tome putu. Možeš dobiti povratnu informaciju bez osuđivanja i priliku za nova iskustva u odnosima. Zašto ići na psihoterapiju? Zato što na putu prema promjeni ne moraš biti sam/a!
