O čemu pričati na psihoterapiji?

Jedno od čestih pitanja koje se postavlja tijekom psihoterapije jest zašto je važno prisjećati se prošlosti, ako je problem zbog kojeg se osoba odlučila na psihoterapiju nastao nedavno. Zašto istraživati o djetinjstvu, odnosu s roditeljima, vlastitim idejama o životu u dobi od npr., 10 godina? Zašto se prisjećati kako smo se osjećali kao dijete koje kreće u školu ili se seli u novu sredinu, slavi rođendan ili se igra na igralištu s drugom djecom? Kakve to veze ima s time kakav/kakva sam ja danas? Ili još bolje, kakve to ima veze sa željom da promijenim neke svoje sadašnje životne odluke i napravim nešto drugačije? Prisjećanje je naporno i okupira puno vremena, zar ne?! Može mi se činiti kao da se osjećam da gubim vrijeme ili da mi je nelagodno prisjećati se stvari koje su se dogodile tako davno i nad kojima nisam imao ili imala nikakvu kontrolu. 

Potražite odgovore na pitanja: Zašto je važno istraživati o našim ranijim iskustvima i promišljati o njihovom utjecaju na naš život u sadašnjosti?  Zašto ići na psihoterapiju i kako nam ona može pomoći u životnim promjenama?

Svi smo nekada bili djeca! 

Možemo započeti s činjenicom da su djetinjstvo i odrastanje zapravo univerzalna ljudska iskustva. Svi smo nekada u životu bili mali i drugi su o nama brinuli. To je nekada zasigurno bilo izazovno jer dijete kada se rodi ne može reći što mu zapravo treba, nego se tek uči izražavati vlastite potrebe. U tom trenutku značajnu ulogu u životu djeteta imaju roditelji i druge bliske osobe koje će o njemu brinuti. Upravo kvaliteta te brige šalje jednu od prvih poruka djetetu kakvo je svijet zapravo mjesto i kakvi su ti drugi “veliki” ljudi. 

Kakav je svijet i kakvi su drugi?

Je li riječ o sigurnom i mirnom mjestu u kojem “veliki” znaju što mi treba i daju mi to na vrijeme? Ili mi se svijet ne čini baš siguran, a “veliki” i ne znaju baš dobro što bi sa mnom?  

O značaju odnosa između djeteta i roditelja napisane su brojne knjige. Objašnjava ih i teorija privrženosti, koja naglašava važnost stabilnosti i odgovaranja na potrebe djeteta, kako bi to isto dijete moglo izrasti u zdravog pojedinca.   

Djeca razvijaju svoj pogled na sebe, druge i svijet na temelju iskustava s roditeljima i drugim bliskim osobama.    

Emocije kao vodič u naš unutarnji svijet

Ako se malo odmaknemo od ranog djetinjstva i pogledamo odnose u obitelji, oni su zapravo svojevrsni putokaz oko toga kako se ponašati prema sebi i drugima. Ovdje je jako važan i odnos prema emocijama koji se unutar obitelji njegovao.

Jesu li roditelji znali pohvaliti naša postignuća? Jesu li znali prepoznati naše potrebe i podržati nas kada nam je bilo teško?

Ako se ne možete sjetiti odgovara na ova pitanja, nije važno. Dovoljno je da se zapitate kako danas reagirate kada vam netko da kompliment. Možete li ga prihvatili? Možda se zbunite, mijenjate temu ili osjetite nelagodu. Kako reagirate kada ne dobijete podršku od bliskih osoba? Povlačite li se u sebe ili aktivno izražavate svoje razočaranje? Kako izražavate ljutnju? Smijete li ju uopće izraziti?

Ako su recimo roditelji teško podnosili ljutnju djeteta, ono je moglo zaključiti da je ljutnja loša i pri tome ju početi potiskivati. U odrasloj dobi to je osoba koja vjerojatno ima poteškoća s čuvanjem vlastitih zdravih granica. U odnosima s drugima teško izražava neslaganje i nerado od njih traži da promijene svoja ponašanja.   

Neizražene emocije nikada ne umiru. Žive su zakopane i kasnije izlaze na gore.

Sigmund Freud

Postoji još milijun sličnih pitanja, a ona sva vuku korijenje iz naših prvih iskustava s bliskim osobama. Možemo zaključiti da sve ono što je ostalo neizraženo, pronalazi svoj put prema površini na različite načine kojih najčešće nismo nesvjesni. Rani odnosi u obitelji ključni su za razvoj emocionalne pismenosti, a upravo je to vještina koja utječe na kvalitetu odnosa koje imamo u danas.

Svi smo nekada ovisili o drugima i na temelju tog iskustva razvijamo daljnje odnose s bliskim osobama. 

Stavovi koje imamo oko vlastite vrijednosti, uspjeha i kapaciteta za rješavanje problema

Utjecaj prošlosti ne vidi se samo u načinu na koji pristupamo emocijama. Što je s našim vlastitim idejama o uspjehu, životnim navikama koje imamo, ciljevima koje postavljamo? Kako procjenjujemo sebe u određenim životnim situacijama? Kako se nosimo s pogreškama? Ako procijenimo da nas neko ponašanje ne vodi do cilja, možemo li ga lako promijeniti ili ne? Kako procjenjujemo naše samopouzdanje? Koje su nam ideje oko toga što zapravo zaslužujemo u životu?  

Odnos prema uspjehu, životnim problemima kada se pojave, ideje oko vlastitih sposobnosti se također razvijaju u djetinjstvu i imaju značajan utjecaj u odrasloj dobi. Ako recimo roditelji nisu ostavljali dovoljno prostora da dijete nešto samo isproba ili pogriješi, nego su sve radili umjesto djeteta, u odrasloj dobi osoba može imati problem s donošenjem odluka i loše procjenjivati vlastite sposobnosti. Ili ako su se recimo pogreške u obitelji percipirale jako negativno i bile nepoželjne, u odrasloj dobi osoba može težiti savršenstvu i imali veliki strah od kritike, uključujući i onu konstruktivnu.  Ovo su samo neki od primjera, kako rana iskustva mogu utjecati na nas u odrasloj dobi.

Svi mi reagiramo po nekim obrascima koje smo naučili još od djetinjstva. Ti naučeni obrasci utječu na naše razmišljanje, ponašanje i osjećaje koje imamo danas. 

Zašto uopće ići na psihoterapiju?

Kako bismo se mogli mijenjati, donositi nove životne odluke, stvarati zdravije navike ili poboljšati naše odnose s bliskim osobama, neophodno je istražiti rane odluke koje smo donijeli o sebi, drugima i svijetu te kako se one odražavaju na nas trenutno. To može biti zahtjevan proces koji ponekad izgleda kao da nema veze sa sadašnjosti, ali je zapravo ključan za dublje razumijevanje nas samih. Također, cijeli proces može djelovati dosta zastrašujuće jer uključuje preispitivanje naših bazičnih vrijednosti i prisjećanja različitih emocionalnih iskustava.

Pozitivne promjene započinju s dubljim razumijevanjem nas samih i naših iskustava, a psihoterapija pruža siguran i podržavajući prostor za to istraživanje. Kroz psihoterapiju imamo priliku preispitati naučene obrasce ponašanja i reakcija iz djetinjstva te istražiti nove načine razmišljanja i djelovanja. Ona se bazira na povjerenju, sve izgovoreno ostaje u ta četiri zida. Nadalje, postoji stručna osoba koje je fokusirana na tebe i pruža ti podršku na tome putu. Možeš dobiti povratnu informaciju bez osuđivanja i priliku za nova iskustva u odnosima. Zašto ići na psihoterapiju? Zato što na putu prema promjeni ne moraš biti sam/a!

The post Kako djetinjstvo utječe na nas u odrasloj dobi?  appeared first on PsihoKreacija.

Zašto krenuti na psihoterapiju i koje su njezine dobrobiti je vrlo često pitanje koja nam se mota po glavi. Ovaj članak je za vas, bez obzira na to razmišljate li o ovom vidu podrške ili ste već u procesu i pitate se što zapravo dobivate iz njega. Kako izbjeći nerealna očekivanja te koje su neke od najčešćih zabluda vezanih uz psihoterapiju, možete pročitati u nastavku. 

MIT: Psihoterapeut/kinja će riješiti moje probleme 

Često je psihoterapija kao pojam dosta mistificirana i ljudi imaju ideju da odlaze kod nekoga tko će im pružiti čarobno rješenje za njihove probleme u vrlo kratkom roku, nakon čega će se dogoditi velike promjene. U stvarnosti nam psihoterapeut/kinja ne daje rješenja nego nas vodi kroz proces promjena na kojima smo sami odlučili raditi. On/a nam pomaže sagledati stvari iz različitih perspektiva te nam pružiti podršku. Svaki klijent/ica je drugačiji/a te time ima i drugačiji tempo i brzinu rada, što značajno ovisi i o učestalosti seansi. 

MIT:  Tijekom psihoterapije ću naučiti kontrolirati emocije  

Emocije se ne mogu kontrolirati, one su naše reakcije na okolinu i na sebe same. U psihoterapiji se radi na integraciji različitih dijelova sebe, što uključuje također i prihvaćanje neugodnih i teških emocija kao sastavnog dijela života. Ono što se može naučiti jest bolja regulacija emocija za što je potrebno njihovo prihvaćanje. 

MIT:  Život mi treba biti jako stresan da bih se odlučio/la za psihoterapiju 

Rad na sebi, osvještavanje neadekvatnih obrazaca ponašanja i odnosa s drugima vodi do puno veće kvalitete života te bržem i lakšem prepoznavanju svojih i tuđih potreba. Da biste to činili ne treba vam se dogoditi neka izuzetno teška i traumatična situacija. Psihoterapijom se jačaju mehanizmi za nošenje sa stresom. Ona ujedno može biti dobra priprema za stresne i teške situacije u slučaju da se dogode u budućnosti.    

MIT: Ako sam u terapiji onda se bavim samo temama koje me trenutno muče

Svi mi reagiramo po nekim obrascima koje smo naučili još od djetinjstva. Ti naučeni obrasci utječu na naše razmišljanje, ponašanje i osjećaje koje imamo danas. Za dublji rad na sebi i korjenitije promjene je neophodno istražiti rane odluke koje smo donijeli o sebi, drugima i svijetu te kako se one manifestiraju trenutno. To je dosta zahtjevan proces i ponekad se čini kao da nema veze sa sadašnjosti, ali je zapravo ključan za razumijevanje nas samih.  

MIT: Velike promjene u terapijskom procesu moraju biti “dramatične” 

Jedna od čestih zabluda vezano uz psihoterapiju jest da će doći do neke velike promjene poslije koje ništa više neće biti isto, gdje se stvara neki novi ja/nova ja s novim odlukama. Radom na sebi promjena najčešće dolazi postepeno te je vidljiva kroz male životne sitnice i aspekte. Put prema promjeni je prije svega proces koji se često događa u malim koracima koji ponekad prolaze “ispod radara”, međutim to ne treba umanjivati njihovu važnost. 

MIT: Životna promjena je događaj

Tijekom psihoterapijskog procesa se često događaju različite spoznaje o sebi, drugima ili svijetu koje utječu na promjene ponašanja. Promjene su proces, a ne događaj. Kada nešto osvijestimo i poželimo promijeniti određeni stav ili ponašanje u početku nam treba više vremena da to učinimo. Kasnije nam novi modeli ponašanja prelaze u naviku i lakše ih ostvarujemo, međutim uvijek se može dogoditi da se zbog stresne situacije vratimo na staro. To je normalan dio procesa i ne znači da je napredak izgubljen.  

MIT: Tijekom psihoterapije se uvijek trebam osjećati dobro 

Rad na sebi je zahtjevan te ponekad bolan i neugodan. Često su teme o kojima oklijevamo govoriti, koje nam izazivaju nelagodu upravo one koje trebamo donijeti u terapiju. Terapija treba biti podržavajuća, a opet izazovna jer bez izazova nema napretka. Nećete se uvijek osjećati ugodno, nekad može doći i do preplavljenosti, međutim to je normalan dio procesa. Unošenje neugodnih i teškim emocija u psihoterapiju je jako važno jer je i to dio procesa. 

MIT: Psihoterapeut/kinja uvijek treba znati što treba činiti i što se s nama događa

Drugi znaju o nama onoliko koliko im mi sami to dopustimo. To vrijedi i za psihoterapiju. Psihoterapeut/kinja može pružiti podršku i ukazati na neke nove poglede i perspektive, međutim promjene se događaju ako je klijent/ica spreman prihvatiti ponuđeno, razmisliti o tome i dati prostor i priliku za nova učenja.     

Javite nam se i demistificirajte svoje mitove.

The post 8 mitova vezanih uz psihoterapiju appeared first on PsihoKreacija.